PODCAST - klikni za slušanje ove kolumne na Youtubeu

U ovom tjednu kada se život naprasno preko noći počeo vraćati u normalu, i to pod velikim navodnicima, ja iskreno više ne znam što da mislim. Ne želim biti jedan od onih koji će samo pljuvati po svemu što je učinjeno, nego reći i veliko BRAVO da u nečemu nismo zadnji, što su oni koji su trebali na vrijeme reagirali i prošli smo sa minimalnim posljedicama za razliku od nekih zemalja. Zašto se sve ovo dogodilo, nikad nećemo znati, nagađati gdje je nastalo - u laboratoriju kod nekog zlog izumitelja ili pak šišmišu kojeg ovaj put srećom nije ujeo Ozzy Osbourne, više nema smisla lupetati. 

  Ono što mene bocka je da je do pola noći situacija opasna i možemo se zaraziti , a od pola noći nadalje opasnost je nestala? Ono što me jako  bocka je to da će sa radom početi neke ustanove kojima to nije neka sila, a pritom mislim jednako i na crkvu i na shopping centre. Nekidan sam imao jedan status na Facebooku gdje sam spomenuo i Crkvu i shopping centre, međutim, ama baš nitko nije spomenuo shopping centar. Svi su se obrušili na Crkvu. Da, Crkvu sa velikim C, velikim slovom na početku što čini ogromnu razliku. da odmah razjasnimo jednu stvar - vjernik sam, i povremeno odlazim u crkvu - crkvu sa malim c, dok me Crkva sa velikim C ne interesira ni najmanje, dapače, u istoj mi je kategoriji kao bilo koja politička stranka. Ne ljubim oltare, ne pužem na koljenima ali vjerujem u Onoga Gore. Da, u tu neku silu koja je jača i pametnija od nas. Svaka vjera ima svoj naziv za tu silu. Oni koji su ateisti, ili kako ljudi vole reći, nevjernici, oni pak kažu - viša sila, priroda. I sve je to ispravno. Ta sila, pa kako god je zvali, podsjeća nas da nismo najjači na svijetu, da nismo svemogući i da se svi naši planovi u sekundi mogu izjaloviti. Podsjetila nas je ta sila još jednom prije 2 mjeseca. A onda par dana poslije i potres u Zagrebu rekao je - ljudi, smirite se malo i razmislite. Nemalo puta i mene je život nekako zaustavio u nekom naletu, kada sam mislio da nema kraja. I u takvim situacijama učiš. Znaš za sljedeći put. Često govorimo - život je kratak - Ali život je i jebeno dug, ako se nešto u sekundi promijeni, a mi smo primorani boksati se sa njim kako znamo i umijemo. 

     Vratimo se na shopping centre i Crkvu. Zašto, odjednom, sve to mora raditi - nemojte mi objašnjavati da je normalno da u Crkvi bude nekoliko stotina ljudi i da se ne mogu zaraziti, a na nekom, npr. koncertu, a znate i zašto govorim baš o koncertu, to ne može biti. Zašto? Zato jer su tu jaki lobiji protiv kojih mi, mali obični ljudi, ne možemo ništa. Prošli tjedan pisao sam i pričao o tome koliko je za egzistenciju svih nas glazbenika i cijele branše povezano sa glazbom da se što prije stane ne noge i da se izvuče nešto što se izvući da. Ali mi nemamo jak lobi. 

 Ugostiteljima je dozvoljeno da otvore kafiće i da sjede po dvije osobe na terasi za stolom. Što to znači? Da ćemo žena i ja sa dvoje djece ići u restoran, i svatko će sa jednim djetetom sjesti za svoj stol? A doma živimo svi zajedno? Ma nemojte me zajebavat!  Ni ugostitelji očito nemaju dovoljno jak lobi. Shopping centri će eksplodirati od ljudi prvog dana čim se otvore, pazite što vam kažem! Jer nam je to sad već debelo usađeno - treba trošiti, moramo pohrliti kao manijaci svi zajedno. Onda ćemo shvatiti da nažalost iz situacije koju nam je priroda plasirala i gdje smo trebali ponešto naučiti - da bez puno stvari možemo, da nedostajemo jedni drugima i da nije isto dopisivanje preko poruka i susret uživo, da život kad je jednostavniji može biti puno ljepši nego inače - shvatiti ćemo da ništa nismo naučili. Povući ću paralelu kada netko, nažalost pogine u automobilskoj nesreći pa se uspostavi da je osoba pričala na mobitel i da je zbog toga došlo do nesreće - mi se zgražamo, pametujemo jedni drugima kako ne bi trebali pričati na mobitel u vožnji - i sami sebi i drugima kažemo, a lažemo - nema šanse da to više napravim - nekoliko dana poslije, opet po starom. I to smo mi ljudi. Neću reć Hrvati. Ljudi. A Hrvati posebno.

   Ono što me isto boli, a da vidim da apsolutno ništa nismo naučili je situacija sa mojim kolegom i prijateljem Orhanom Salijem. Čovjek potječe iz romske obitelji, živi na riječkom Pehlinu, a zajedno smo snimili duet koji ste vjerojatno svi negdje čuli - ‘’Lampadine’’. Prvo ću reći nekoliko riječi o čovjeku koji se drznuo da iskoči iz stereotipa o Romima, slobodno mogu reći i Ciganima, jer znam da mi neće zamjeriti. Bog zna koliko je poslova radio u životu, a svi koji ga znaju koliko je vrijedan. i koliki je pozitivac. I kako je ‘’samo još jedan tip sa Pehlina’’ postao, slobodno možemo reći, prepoznatljiva figura naše Rijeke. Čovjek koji je uspio voditi band, raditi u barber shopu, a kasnije otvoriti i privatni barber shop, i sa svojim kolegom dignuti ga na noge do te razine da se pola NK Rijeke šiša kod njega. Pa je čovjek, pošto nije samo biznismen nego i pjevač, i veliki ljubitelj NK Rijeke, a tako i samoga grada, jer je, pobogu, tu rođen, poželio nešto otpjevati kao i mnogi drugi kolege u vrijeme karantene i pozdraviti ljude. Bez ikakve loše namjere. Znam o čemu se radi jer me nazvao i rekao da u 2 dana mora snimiti pjesmu, da bi htio da bude navijačka, da priča o Rijeci i da li imam kakvu ideju. Rekao sam da nemam, ali ako mi padne nešto suvislo napamet, da ću se javiti, i da u 2 dana sigurno ništa dobro i kvalitetno ne možemo napraviti.

  Vjerojatno želeći napraviti to što prije dok je korona aktualna, čovjek je snimio pjesmu onako kako je htio i objavio video. Društvene mreže su eksplodirale i počele su osude. Nekima se svidjelo, nekima ne. I tu svaki čovjek ima sovje pravo. A onda su krenula klasična vrijeđanja na rasnoj osnovi i tu sam vidio da nismo napravili nikakav pomak, da naučili nismo - NIŠTA. Jer upravo u tim našim Lampadinama, ponosno smo pjevali o tome kako živimo u istom gradu, dolazimo u potpuno rzličitim kulturama, ali nas spaja ljubav prema glazbi, prema ljudima i kako smo na kraju balade svi ispod kože isti. I ne mogu vjerovati da se jedva dočeka toliko rastegnuti čovjeka koji je imao namjeru na svoj način dati svoj doprinos zajednici. Pa milijun puta na dan otvorimo članak i nešto nam se ne sviđa, pa preskočimo. Ali to je to prokletstvo ovog vremena - internet ratnici svi imaju pravo glasa i ajmo drvljem i kamenjem po čovjeku. 

  Da, koketirati sa navijačima, nogometnim klubovima, sklizak je teren baš kao što je to i kada koketiraš sa politikom, a znam o čemu pričam jer sam to na svojoj koži osjetio i dobro se opekao . Nažalost, moraš jako paziti što govoriš, kada govoriš i kome govoriš. Mi glazbenici često smo naivni i mislimo da možemo svugdje reći baš sve što poželimo, da nam se neće zamjeriti jer, kao, shvatiti će ljudi o čemu govorimo. Ne, shvatiti će onako kako žele shvatiti. A onako kako smo mi htjeli, shvatiti će rijetki. A baš oni su ta naša odana publika kojoj se uvijek vraćamo sa zadovoljstvom. 
 Na kraju krajeva, i ja svoje blog postove pišem baš tu, jer znam da me nitko ne može cenzurirati ida ću reći što mislim, ali davno sam naučio da će mi neka duša negdje sigurno to zamjeriti i da će me negdje koštati. 
 Iznijeti ću još jedan primjer iz vlastitog iskustva. Pjesma ‘’ Jože, Jože, Jože’’ govori o Josipu Brozu Titu, i tko god je poslušao tekst pjesme shvaća da ja napominjem da nisam ni rođen u vremenu gdje je čovjek bio bog i batina, i da pitam ljude  - da li je stvarno bilo bolje - recite mi vi, presudite, eto! 

  Naravno da je pjesma podigla prašinu , a shvatila se - svakako. Pristaše i fanovi Tita , nostalgičari, kako god hoćete , prihvatili su je sa osmijehom na licu, dok se druga strana zgražala i rekla da je taj Staraj jedan običan komunist. A tog Staraja, ljudi, generalno boli kurac za politiku, jer on ima i prijatelje SDP-ovce, i HDZ-ovce, i crnce, i cigane i pedere i svi su mu dragi  baš kao što neki drugi nisu. A znate zašto? ŽJer treba gledati ispod površine. Jer nekad treba prepoznati dobru namjeru, baš kao i dobrog čovjeka. 

  Sve je to sasvim normalno, ali znate li što kažu - ako te svi vole, onda nešto radiš krivo. I to je tako. Možeš odigrati deset odličnih utakmica. Dižu te u nebesa. Jedanaestu izgubiš. Pokopaju te. A što li je život? Pamte te po zadnjoj utakmici. 
  Jedino što oni hrabri znaju je da će ova izgubljena utakmica biti samo poticaj da u sljedećoj budeš još jači. Ne dajte se! 

Volim vas puno 

Mauro

   Ne želim izgovoriti više to ime. Stvarno ne želim, muka mi je koliko sjednem u auto da odem do dućana, koliko puta u tih nekoliko minuta izgovore ime te pošasti 21. stoljeća. E sad, da li je to sve previše napuhano ili ne, da li je stvarno opasno kao što kažu da je - morat ćemo pitati nekoga drugoga. Na kraju krajeva, baš me zanima što vi, koji sada ovo slušate / čitate mislite o tome. 
 

Jedno je sigurno - Bog, ili kako god ga vi nazivate, odlučio je da moramo malo biti jedni s drugima. Zatvoreni, ponajviše. Dakle, vratiti se sebi, vidjeti kakvi smo na prvom mjestu sami sa sobom kada nas makneš iz uobičajene rutine, brzog tempa života, kada uspijemo, već po defaultu, ne samo pobjeći od drugih, nego i sebe, a kada se navečer vratimo doma iz te užurbane rutine, samo padnemo na kauč ili krevet i sutra, kako bi se narodski reklo - jovo -nanovo.

Uvijek krećem od sebe pa se često ulovim kako ganjam nešto što me u tom trenutku zadovoljava, kako sam si stoput rekao - još ovo i gotovo, ali to još ovo nikada ne upali i nikada ne dođe, jer prestigne ga još pet novih stvari koje se pojave. Budeš nesretan onda kada ne ide sve po planu i po scenariju koji si sam zamislio. Suprotno tome je onaj slatki osjećaj pobjede kada se sve dogodi baš onako kako si zamislio, ako ne i bolje od toga, ta sreća koju bi poželio sačuvati na nekom hard- disku za teška vremena, pa onda samo, u želji i potrebi za tim osjećajem samo stisnuti ''load''. 

  Nekidan mi je kum iz Zadra bio ovdje, i moram priznati da me ugodno iznenadio. Moje prvo pitanje je , naravno, bilo - kako si pak uspio doći do tu? Kaže, ne pitaj , morao sam mamu voditi na pregled. U vremenu gdje ti treba propusnica za susjedni gradić, on dođe iz tog, sada tako dalekog Zadra i naravno da popijemo nekoliko čašica i pričamo o trenutnoj situaciji. i kaže kum u jednom trenutku - znaš, ako je netko i izmislio ovaj virus i lansirao ga - taj jako mrzi muzičare. Na trenutak zastanem, a onda shvatim da je u pravu. Kada se sve vrati u kakvu - takvu normalu, raditi će - shopping centri, evo već najavljuju da će i mise biti održavane ''pred publikom'', zadnji na red doći će muzičari, ponajviše oni koji nastupaju pred većim masama. A ja se nalazim u toj kategoriji. Sve ono u čemu uživam - bavim se poslom koji volim najviše na svijetu, nečim što je od ljubavi postao profesionalni poziv, nešto što odavno nije zajebancija , već ozbiljna firma koja hrani na desetke usta - u jednom trenu potpuno stoji i čeka bolaj vremena.

   Jer, dok smo birali srednju školu ja sam znao da želim imati studio, pisati pjesme i snimati samog sebe i druge izvođače. Da, to je bio dio plana i taj dio se ostvario. Drugi dio plana bilo je nastupati pred publikom jer me to čini živim i to je nešto jače od mene što ne mogu objasniti riječima, jer glazba iz mene to objašnjava puno bolje. I taj dio plana je uspio. Treći dio plana bio je imati najbolje moguće muzičare uz sebe sa kojima ću se ujedno i odlično slagati. I taj dio je uspio. A onda, preko noći, kao da mi je netko sve to uzeo. 
 

U ovakvim situacijama živjeti od glazbe je prektički nemoguće. Nije to ono kao što mi drugi plaču - stari, smanjili su mi plaću za 30%. Naš posao je totalno stao, i kako stvari stoje, neće se tako brzo vratiti u normalu. Odjednom, studio ne radi - jer nemaš kome pisati i snimati pjesme . Pa tko će sada novce trošiti na pjesme koje također nema kome izvoditi? Dečki ne mogu na probe, pa da bar vježbamo, jer im za to treba propusnica. i treće - ti dečki iz banda su ti bliski prijatelji, koje nažalsot ne možeš vidjeti i pošteno se napiti pošto je Peco eto, baš nekidan postao tata. A jače je od tebe, jer želiš. Ali ne možeš i ne smiješ. 

  Pričao sam vam o toj unutarnjoj potrebi za nastupom, za publikom, za sviranjem. Jedino što ti preostaje su društvene mreže, i svirati uživo, u prijenosu, jer znaš da to netko gleda. I to te usreći barem malo, jer dobivaš reakciju publike, uključuješ je u nastup baš kao što to radiš onda kada si na bini. Samo je sada bina doma, i želje publike ispunjavaju se svake večeri. 30 - dnevni challenge gdje svake večeri sviraš ono što je publika prošle večeri poželjela ili radiš tematske večeri vezane uz jednog izvođača. 

I to te digne, čini te sretnim, u nadi da ćeš što prije opet, sa svojim dečkima , stati pred svoju publiku. Neki odlaze na tračanje. Neki u teretane. Neki na jogu. Na svašta. I tako se oslobađaju svega onog lošeg nakupljenog u sebi. mi odlazimo na binu. Kome da se obratimo da nam je vrati? :)

Iskreno, ne volim ove internet - ratnike koji u svemu vide teoriju zavjere, mne volim se uopće puniti tom negativom koju možemo svake sekunde pročitatit na društvenim mrežama. Ali ne možeš, a da se ne zapitaš  - da li je ovo malo pretjerano? Da li je ovo netko osmislio da sruši svjetsku ekonomiju? Pa što je broj ovih smrti naspram ljudi koji svakodevno umiru ''tamo negde'' a da mi nikad ništa ne saznamo o tome jer mediji to ne pišu - ili znamo , ali nas ne zanima jer se ne tiče nas. Jesu li stvarno Kinezi poslali ovu pošast u svijet da jeftino kupe dionice i zavladaju svijetom? Da li se nešto krije u pozadini cijele ove priče - ljudski mozak je takav da u svemu traži zavjeru - a i logiku. A logike ovdje čini mi se i nema. Logično je da će u našoj maloj Hrvatskoj ove godine turizam biti slabiji nego ikada, da će se sve poljuljati i da će tek sljedeća zima biti pokazatelj koliko smo se stvarno ''izvukli''. Što možemo zaključiti? Da nismo tako jaki i napredni, svemoćni kao što nekada mislimo. Ne, mali smo da ne možemo biti manji. Neki samo žele da sve stane. Neki žele da se sve vrati na staro i da ganjaju dalje. Neki žele novce. Neki žele odgovore na pitanja. Ja samo želim na stage. 

Do tada, gledamo se uživo svake večeri oko 21.00h!

Mauro